TITOVI PODZEMNI GRADOVI OD 90 MILIJARDI DOLARA: PET IH JE ‘SAKRIO’ U HRVATSKOJ!

Jučer je objavljeno kako nitko ne želi preuzeti podzemni Titov grad ispod planine Konjic u BIH, u koji je tijekom gradnje koja je trajala 26 godina ulupano 8,5 milijardi ondašnjih dolara – dovoljno da se sagrade dvije auto ceste preko cijele SFRJ. A takvih podzemnih gradova ima 26.

SFRJ je izgradila 26 objekata ispod zemlje za JNA i Tita, čija se ukupna cijena gradnje procjenjuje na 90 milijardi dolara. To je nekoliko puta više od ukupnog duga SFRJ koji ju je 1983. bacio u bankrot. Dodajte tome i troškove bezbrojnih Titovih rezidencija i vila diljem SFRJ, koje su za održavanje i osoblje koje je brinulo o njima gutale milijarde dolara, njegov vozni park – bio je svjetski rekorder s čak 8 Mercedesa Pullman “diktatorwagena”, od ukupno 428 proizvedenih, privatnog otočja, privatnog broda…

Spomenuti objekt poznat kao ARK je veličine 6.500 kvadrata – otprilike kao golf teren – na dubini od 300 metara, a Oružane snage BiH, koje ne znaju što bi s njim, su ga prepustile Vladi FBiH. Ona isto ne zna što bi s tim spletom tunela, pa ga je odlučila ustupiti na korištenje poduzeću Igman koje je u većinskom vlasništvu vlade. Međutim, vodstvo ove tvrtke ga ne želi.  “Za održavanje ARK-a su potrebna velika financijska sredstva koje ova tvrtka nema”, kaže direktor Igmana Džahid Muradbegović. Mjesečno samo struja i radnici na održavanju koštaju 15.000 maraka (oko 7.500 eura).

No taj supertajni objekt nije niti najveći niti najskuplji podignut kako bi u slučaju atomskog rata služio kao sklonište za Druga Tita i tridesetak najužih suradnika. Dok je narod vozio par-nepar i mučio muku s redukcijama struje, čekao godinama na uvođenje telefona ili asfalt, oko 90 milijardi dolara – prema vojnim podacima, koje je iznio Prvoslav Davinić, bivši ministar obrane SFRJ, je potrošeno na gradnju 26 objekata, građenih od pedesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća. “Dok sam ja bio ministar odbrane, Vojska je imala oko 15 tajnih i podzemnih objekata”, rekao je on prije tri godine za beogradske “Večernje novosti”.

Na Dedinju je postojao podzemni komandni centar “Karaš”, pravi podzemni grad za dugotrajni boravak tridesetak ljudi, opremljen svim tadašnjim najmodernijim sustavima za komunikaciju i autonomno održavanje života unutar centra. Po naređenju samog Tita, podzemni objekti JNA građeni su u Srbiji (njih sedam), u BiH (šest), Hrvatskoj (pet), u Sloveniji (tri), u Crnoj Gori (tri) i u Makedoniji (dva). Vis, Kupari, Kumrovec, Konjic, Drvar, Goražde, Han Pijesak, Bugojno i Kumanovo samo su neke od lokacija gdje su građeni tajni gradovi. Večernjak navodi podatke vlade BIH po kojima je gradnja podzemnog centra u Konjicu koštala 4.6 milijardi dolara, no Davinić navodi mnogo veću cifru: 8,5 milijardi.

No i drugi megalomanski podzemni gradovi, oni u Bugojnu i Han Pijesku, propadaju. Onaj u Han pijesku spada među najčuvenije Titove podzemne gradove, iako s 3.000 kvadrata i ne spada među veće, a odande je Ratko Mladić u zadnjem ratu zapovijedao napadima na Hrvate i Bošnjake. “Na tom brdu (Han pijesak) je do 1959. godine živjelo nekoliko srpskih obitelji, 40-ak kuća. Kada je donijeta odluka da se tu zida atomsko sklonište za vojni i državni vrh, rečeno im je da imaju 48 sati da se spakiraju. Vjerujte, niti jedna porodica nije kasnila. To selo je poslije rata obilježeno kao četničko i nije bilo dileme što bi se dogodilo  onima koji odbiju”, rekao je o tom skloništu 82-godišnji lokalni seljak Đoko Kosorić iz Kusača. U tom preko milijardu dolara skupom podzemnog gradu Tito je navodno bio samo jednom, i zadržao se dvadesetak minuta.

Na području Soče, blizu Goražda, se nalazi osjetno veći grad od ovog kod Konjica, koji ima punih 15.000 kvadrata pod zemljom, a gradnja je trajala od neposredno nakon rata pa sve do 1963. Tamo je trebala biti podzemna tvornica oružja u kojoj bi radilo čak 800 ljudi, no to nikad nije ostvareno. Po raspadu Jugoslavije, grad je ostao napušten i propada. U Goraždu razmišljaju o uzgoju šampinjona. General Svetozar Radišić predlaže da se od tih gradova naprave muzeji, no malo je vjerojatno da bi posjet opravdao ulaganja i održavanje. Niti za Titovog “Galeba” koji uredno tone pred Teatrom Fenice u Rijeci nema baš nikakvog interesa.

Možda najveći podzemni grad na prostoru SFRJ je bio Titov podzemni bunker na Visu. Čitav Vis je izbušen mrežama podzemnih prolaza i prostorija, čija je svrha bila zaštita Tita u slučaju napada NATO ili Varšavskog pakta. Zato je građanima i turistima bilo zabranjeno da dolaze na Vis sve do 1992. godine. Radi seo 37 vojnih objekata, uključujući poznatu Titovu pećinu, zatim podzemnu vojnu bolnicu i tunel za sklanjanje ratnih brodova. Glavni tunel dugačak je 500 metara i izlazi na drugu stranu brda. U njemu su bili komanda, spavaonica za mornare i skladište raketa. Danas ti tuneli služe češkim nautičarima koji tamo sidre jedrilice kako ne bi platili vez u marini.

Neki od tih gradova su još aktivni. Ispod srušenog hotelskog kompleksa “Kupari” kod Dubrovnika, namijenjenog ljetovanju vojne vrhuške, izgrađen je podzemni objekt duljine 800 metara. U njemu su navodno kuhinja, vinoteka i soba za sastanke. Navnodno ga još uvijek koristi hrvatsko ministarstvo odbrane. Drugi je onaj kod Kumanova, na Kosovu, a njega koristi američka vojska i NATO snage i pristup njemu je onemogućen. U funkciji je i podzemni aerodrom u Divuljama kod Splita, a neki su pretvoreni u vinske podrume – recimo podzemni objekt ‘Šipčanik’ kod Golubovaca. Ponos jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva podzemna, zrakoplovna  baza ‘Željava’ kod Bihaća minirana je i izvan uporabe od 1992. godine.

Projektant ‘Željave’ Dragoslav Sobotka svojedobno je naveo da je ukupna dužina podzemnih tunela galerija i pomoćnih prostorija iznosila 3.500 metara. Objekt je imao četiri ulaza, a planina je skrivala i tri galerije dužine 400, 500 i 350 metara, svaka visine osam i širine 20 metara. U objektu se moglo živjeti potpuno izolirano od svijeta 30 dana, a prostorije u unutrašnjosti razdvajala su pedeset šestora teška pancirna vrata. Ispod vrha Plješivice je bio podzemni radarski centar, a posada je imala čak i dvorane za sport i rekreaciju. Britanskim radarima S-613 dometa većeg od 400 kilometara nadgledan je gotovo cijeli teritorij Italije, Austrije i dobar dio Mađarske. Sobotka kaže da je SFRJ od NATO saveza dobila upute kako se rade podzemni gradovi, u vijreme kad se Tito okrenuo ka Zapadu zbog straha od sovjetske vojne intervencije. “1954. godine, kada sam u sastavu zrakoplovne vojne delegacije na čelu sa tadašnjim zapovjednikom generalom Ulepićem bio u posjeti ratnom zrakoplovstvu Švedske, s njihovim vojnim stručnjacima vođeni su razgovori o elementima zaštite podzemnih objekata od efekata udarnih valova izazvanih klasičnim i nuklearnim napadima”, rekao je Sobotka.

Te tajne tvrđave su postale uzor po kom su Titovi nesvrstani prijatelji Sadam Hussein, car Haile Selassie  i pukovnik Muammar el Gaddafi uz pomoć jugoslovenske građevne operative, koja je s takvim poslovima imala iskustva, gradili svoja podzemna utočišta.