PRIČA O MAJCI I SINU KOJA JE RASPLAKALA REGION: Mladić se sručio na stolicu i počeo da rida…

Ova priča je na društvenim mrežama rasplakala mnogo ljudi, naročito onih koji su izgubili majku, a ostao im je žal i bol jer su je nekada povrijedili ili nisu bili pažljivi prema njoj.

Ne znam je li priča izmišljena, ili se zaista dogodila, ali znamo da je mnoge dirnula pravo u srce.

Ako i vas dirne, plačite slobodno, ali čim obrišete suze, zagrlite svoju majku, nazovite je ako je daleko, recite joj da je volite i da ste joj zahvalni za sve što je učinila za vas.

Čak i ako mislite da je zauvijek otišla, zapalite svijeću i recite joj koliko je volite. Majke su naši anđeli čuvari, bilo gdje da su.

“Jedan mladić se vratio sa školovanja iz inostranstva, a na aerodromu ga je čekala majka sa suzama radosnicama u očima.

Ona ga je svom snagom zagrlila i zaplakala, jer ga je puno poželjela. Sin se izmigolji i reče joj: “Majko, ja znam, da me puno voliš, ali ti mene sramotiš kad me tako pred svima grliš, kao da sam još malo dijete!”

Majka obrisa suze i odmače se. Sinovljeve riječi su je pogodile kao nož u srce, ali je prećutala.

Par godina kasnije, mladić opet ide u inostranstvo, i majka ga prati. Ovoga puta ga nije zagrlila, nego mu je okrenula leđa i rekla mu uplakana: “Pazi na sebe, sine moj.”

Kad se mladić sledeći put vratio kući, majka nije bila na aerodromu. Umjesto njenog zagrljaja i suza radosnica, dobio je zatvoreno pismo sa svojim imenom na njemu.

Pročitao je pismo, sručio se na stolicu i ridao kao dijete.

U pismu je pisalo: Sine moj, kada sam te prije nekoliko godina zagrlila na aerodromu na povratku kući, plakala sam od radosti, ali nažalost, sada nisam mogla doći jer sam se preselila na neko, možda, ljepše mjesto.

Kada si mi drugi put odlzio u svijet, znala sam da te vidim poslednji put. Znala sam da neću još dugo biti na ovom svijetu, i ne zamjeri mi što sam to krila od tebe.

Moja najveća sreća je tvoja sreća. Srećna sam jer si uspio, imaš svoj put, i idi uvijek za svojom srećom.

Žao mi je što neću moći da napravim tvoj omiljeni kolač od jabuka kada se vratiš kući. Što neću raspakovati tvoj kofer, oprati i opeglati tvoje stvari. Što neću moći da te gledam dok spavaš, što ti neću ujutro skuvati kafu, znam da si poželio ovu našu, tamo je nema.

Ne plači, živote moj. Smrt ne postoji za one koji se vole. Mnogo te volim, a znam da i ti voliš mene. Samo se pomoli i zapali svijeću. Prati svoju zvijezdu, budi hrabar, i budi srećan.

Bog će te čuvati.

Meni je dobro, kada je tebi dobro.

Voli te i grli, mama.”